SREBRENICA

Nikad nisam poznavala nikog iz Srebrenice. Još uvijek ne znam niti jedne oči koje su vidjele očaj i uspjele zadržati toliku količinu daha koja je bila potrebna da izrone poslije svega. Ponekad mi je nevjerojatno i shvatiti da uopće postoje ljudi čija su leđa bila dovoljno jaka da podnesu nagomilani teret jezivog genocida koji je izmijenio ljudsko poimanje bola, izdržljivosti i snage.

Srebrenica, ime grada koje jedva mogu izgovoriti, sad je duboko urezana u mom srcu... Priča o Srebrenici treba biti ispričana, i pričana opet iznova. Jer, to je priča o ljudskoj patnji u vremenu koje je opremljeno svim sredstvima da bi se zaustavile ove patnje...
Nema se tu šta puno reći. Šutnja više kaže. Riječi nema tih koje bi izrazile jednu riječ- Srebrenica. A opet, Srebrenica nije riječ...Nije ni grad...Srebrenica nije ni viza za budućnost i to baš onima koji su htjeli da ne bude te budućnosti, pa sad nakon opstanka svojih žrtava kupuju ljudskost dajući u zamjenu svoje priznanje da je Srebrenica genocid. A i oni, koji trguju sa genocidom, čineći tako Srebrenicu kupon-bonom za lagodniji život, neka znaju da ni to nije Srebrenica! Nije više ni mjesto gdje se pronalazilo srebro..Nekad...
Srebrenica je pojam za zločin...Pojam za neljudskost, za zvjerstvo ljudsko, za majčinu suzu, dječiji vapaj, Srebrenica je simbol rata. Srebrenica više nije počivalište srebra...Srebrenica je počivalište ljudskih kostiju. Srebrenica je Sarajevo, Višegrad, Zvornik, Foča, Goražde, Vitez, Mostar, Stolac, Žepa, svako mjesto gdje stala je zločinačka noga-Srebrenica je...Jemenija puna suza, dječija ramena drhtava, sat koji kuca na muškoj mrtvoj ruci...I može se tako nabrajati skoro do unedogled. Ali stati treba. I stati u Potočarima treba. Stati i oćutiti Srebrenicu. Oćutiti genocid...Oćutiti plač nevinog... I posjetiti Srebrenicu 11. jula, ali i posjetiti Višegrad 11. augusta, ali i posjetiti Zvornik nekog maja, posjetiti Ahmiće jednog dana aprilskoga...i tako dalje....Tu nikada ne smijemo stati. I posjećivati -ne kako bismo se podsjetili na činjenicu da su muslimani unazad nekoliko godina trebali nestati iz Bosne i Hercegovine, jer tu činjenicu svakako trebamo nositi sa sobom, nego kako bismo taj dan jednostavno bili tu...I šutnjom rekli sve...I po ko zna koji put shvatili da ona parola koju nam nameću ''Oprostićemo, ali nećemo zaboraviti'' ne treba biti prihvaćena jer oprostiti znači i zaboraviti.



Majko, majko, još te sanjam
Sestro, brate, još vas sanjam svake noći
Nema vas nema vas nema vas
Tražim vas tražim vas tražim vas
Gdje god krenem vidim vas
Majko, oče, što vas nema

Bosno moja ti si moja mati
Bosno moja majkom ću te zvati
Bosno majko Srebrenice sestro
Neću biti sam

Bosno moja ti si moja mati
Bosno moja majkom ću te zvati
Bosno majko Srebrenice sestro
Neću biti sam

Lane tosu lane tosu
Lane tosu lane tosu

Sestro, brate, još vas sanjam svake noći
Nema vas nema vas nema vas
Tražim vas tražim vas tražim vas
Gdje god krenem vidim vas
Majko, oče, što vas nema

Bosno moja ti si moja mati
Bosno moja majkom ću te zvati
Bosno majko Srebrenice sestro
Neću biti sam

Bosno moja ti si moja mati
Bosno moja majkom ću te zvati
Bosno majko Srebrenice sestro
Neću biti sam



...Srebrenički inferno svira. Tragična sudbina nesretnog naroda odjekuje Bosnom, odjekuje dunjalukom... Inferno ječi i jauče, a nebo plače. Osjetim mu suze na starogradskoj kaldrmi i mehkoj kosi djevojčice, koja je zna ni ko ječi ni ko plače. Znaju li da Srebrenica govori? Znaju li da u Srebrenici svjedoče mrtvi njeni i nijemi svjedoci? O, to ne govori stećak o bogumilima, nit zeleno busenje pripovjeda o skrivenim tragovima bliskih nam davnina. U Srebrenici govore suze majčine, i priča onaj ubijeni što su ga gonili sa svezanim rukama na leđima...svezanih ruku, s povezom na očima i nožem uz leđa prislonjenim. U Srebrenici govore tabuti prekriveni zelenim platnom koje skriva od pogleda kosti paćenika i mučenika bošnjačkih. I NEĆU POVEZ NA OČIMA. HOĆU DA GLEDAM SVE!! Hoću da vidim kosti onog što su ga tjerali, i onog što glave nema i onog što očiju nema. Očima koje on nema ja ću da vidim i prepoznam zvijer koja je na nju nasrnula i da kažem toj zvijeri da i ti tabuti svjedoče, da kažem da će ona svezana ruka da ga stigne i da... Bože moj, oprosti. Na osvetu pomišljam... na smrt njihovu mislim. Na smrt njihovu mislim! Na patnju i muku njihovu koju želim vidjeti kao što gledam patnju našu... Povez na očima imaju ONI KOJI DANAS MOGU PJEVATI, oni koji danas slušaju DRAGANE, CECE, JANE... Bosna moja mrtvo danas živi, a u njoj Srebrenica plače i plače... Odaje poštovanje onima čija je sudbina ispisala stravičan horor života, čiji scenaristi su bili oni koji su samo nijemo gledali kako se likovi na krvavoj pozornici smjenjuju i nestaju. Ostao je samo prkosan smijeh smrti, „čujem ga„ ... i bol majki da svjedoće istinu i pitaju... ZAŠTO ! ! !
U toplom krilu stare hanume, u njenim dlanovima ka nebu otvorenim, u mome i njenom imenu nađoh odgovor. Gorak odgovor u korjenu bosanskom, u historiji našoj vječno pisanoj životima nevinih. Drhtava ruka bolno priznaje istinu. Ranjena je Bosna moja, a Bošnjak zna da Bosna ima ranu tek kad vidi da ona krvari. Pati Bosno u tišini. Spoznao je onaj na tabutu što leži - dušmane tvoje, a onaj što tabut je nosio – o sebi još nista naučio NIJE.
Ovdje ili tamo, nebitna je adresa na kojoj se sada bude i sanjaju preživjeli. Jer u žutim jutrima svakog jula njihova nesreća je ista. Prokleti flashbackovi. Gradić podno zelenih šuma. Crveni krovovi zgusnuti na akvarelu ljeta. Snovi o plažama na Jadranu. A po nebu odsjaj eksplozija. Početak kraja. Nije moguće. Jer njih su štitili. Plave kacige. Simbol mira i pravde. Tu su. I ne brini, neće biti isto kao drugdje…I nije. Bilo je gore nego igdje. Najgore na svijetu.

Pišem ovo, našoj Ameli i svim preživjelim Srebreničanima...Želim da zaspite, a da se ne budite u kricima. Želim da kažem da Vam se divim iz sveg mog malog srca i da će ono kucati uz vas onog trena kad budete grlili hladne spomenike s imenima vaše djece, muževa, očeva… Jer su vaši životi najbolja lekcija kako se suočavati ponosno sa haosom i kako iz svega izići kao čovjek. Neka Vam nebo podari mir…
I imam samo još par riječi kojima završavam ovaj tekst:

U ime Allaha,
Oprostiti,

Zaboraviti,

NIKAD.

"Bog neka mi oprosti.

Neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati.

I što neću napisati. Ali sam ja svoje napisao.

Četvrtu godinu na prsima nosim ispisano:

Allah, dželle šanuhu, moj je Bog. Dini islam je moja vjera. Kur'an je moja knjiga. Kibla je moja Ćaba. Muhammed, alejhiselatu vesselamu, moj je pejgamber. Zurrijeta sam Adema pejgambera. Milleta sam Ibrahima pejgambera. Ummeta sam Muhammeda, alejhiselam.

Neće biti nikoga da po mom mezaru iz ibrika polije vodu. Dženaze neće biti. Neće me niko spustiti u mezar. Mene neće imati ko zovnuti na talkin. Ni mezara neće biti. I ne znam hoću li se moći i odazvati melekima. Zato sam razdrljio prsa i urezao ahdnamu: ko sam, šta sam, čiji sam. Neka Munkir i Nekir sami pročitaju. I neka me ostave da na misru predahnem u kaburu. Ili će mene, ipak, propitivati Mubešir i Bešir? Ja se uzdam, ja u Boga vjerujem, u Božije meleke, i u Božije kitabe, i u sve što je objavljeno pejgamberima, u Kur'an objavljen Muhammedu, alejhi selam, da će meni u kabur doći Mubešir i Bešir. I da će samo navratiti, svratiti, kao sa vrata pogledati, samo da virnu jesam li ja taj koji na prsima četiri godine nosim iman-tahtu. I neće me propitivati. I zato što će vidjeti da sve piše na mojim prsima i zato što će im o meni reći melek smrti Azrail. Ja se u Boga uzdam, pustit će me kaburski ispitivači na miru. Inšallah, dva meleka reći će: 'Ne boj se, mi smo tvoje društvo do Sudnjega Dana!'

Oživimo uspomenu na Srebrenicu tako što ćemo pričati o njoj. Liječimo njene rane tako što ćemo pomoći da ne padne u zaborav. A ne damo joj da padne u zaborav dok kalemi u našim rukama imaju tinte i dok srca u našim grudima imaju imana.

Ja joj ne dam da ostane sama, kao 11. 07. 1995. Ja joj ne dam zajedno sa onima koji padoše za njeno kamenje, zajedno sa onima koji ponesoše ahdnamu na svojim grudima, jer nikada se ne zna gdje i kada duše zlotvorske snuju plan "srebrenička sudbe" za ovu šaku jada našeg naroda koji osta u pameti poslije zlodjela koje nas skobi. Ja joj ne dam da sama pušta krike. Ja šaljem krik ove pjesme onima kojima je svejedno i onima koji ne znaju. Neka im ne bude svejedno i neka znaju. Tiče nas se itekako. A, ko ne želi da zna - taj i nije od nas.

SREBRENICA

Šum u srcu čemernom

huči...

Ucviljena duša se trga

Jecaji se lome

i samo da je očuvati razum...

Bože Milosni...

Ti razumiješ ove zvuke

zloslutne...

To krv šehida protiče

koritom istim

kojim mu je mlijeko majčino

teklo...

To vapaj nemoćna gariba odzvanja

sablasnim hodnicima sjećanja...

To krik istine ne da

da padne u zaborav...

To majka, očiju svehlih,

traži na obzorju

sjenku

dječaka

Uzdahom bolnim k nebu šalje

vapaj

za pravdu

za samilost,

jer rane bole...

Ah, Bože, Ti koji znaš

te grudi čemerne

Ti koji vidiš te suze olovne

Ti koji čuješ molitve ropske

uslišaj jednu

uslišaj jednu s usana suhih...

Sačuvaj grudi bosanske Bože

od tuge koja sama sebe zaljeva

od oka koje samo sa sobom plače

od uzdaha koji sam sebe razdire

od sudbine čiji kraj je krik

od sudbine pred kojom razum ustukne

od sudbine koju je teško razumjeti,

o Bože...

Sačuvaj nam razum

dok joj zaliječimo rane...

Ne znam kako da ti opisem ovaj osjecaj..
Nisam odavno nista 'ljepse' a u isto vrijeme bolnije procitala..
Kad bi bar to mogli svi vidjeti i procitati..kad bi bar svi tako razmisljali mozda se ne bi ovakvo sto ponovilo...
Mozda..Mozda ne bi bilo takvih ljudi. NE, oni nisu ljudi!!! Mozda ne bi bilo takvih monstruma..

i hvala jos jednom

bez komentara
svaka cast

jedino zbog Srebrenice pustim suzu jer to je pretezak teret za covjeka ma koliko on bio jak


A tebi svaka cast ovo je odlicno

nemam rijeci, svaki put kad cujem "Srebrenica" skamenim se od jeze i bola, ovo sto si napisala je bez komentara..drago mi je cuti da ima mladih ljudi koji ovako razmisljaju, koji razmislaju o tome da im NE TREBA OPROSTITI NIKADA

sav sam se najezio stvarno je tako